anonimou

Dobrodošli na moj blog

22.10.2018.

OGRLICA

OGRLICA

Pred vratima očeve kuće tog jutra bilo je više prašine nego obično. Neko je dolazio jutros skroz rano. Vidjela sam i tragove kamila. Iz posude s vodom poprskala sam prostor pred ulazom kako bih lakše sve to pomela. I taman dok sam bila u pola posla začuh korake moga oca kako dolazi iz čaršije. Ušao je u avliju, a na licu su mu bili vidljivi tragovi dugog razmišljanja. Značajno me pogledao I dao znak da sjednem na stepenik ispred ulaznih vrata. Sjeo je kraj mene i zagledao se u vedro nebo nad nama. Onda progovori tihim ali jasnim glasom:
“Asov otac je jutros dolazio I pitao me za tvoju ruku.”
Zatim je spustio pogled na mene pa dodao: “Rekao sam mu da ću prvo razgovarati s tobom o svemu. Mislim, Asov otac je čestit i karakteran čovjek. Otkako mu je žena preselila puno radi da bi osigurao normalan život za sebe i sina. Nije lahko s malim djetetom sve sam stići. Potrebna mu je ženska ruka u kući. Ipak, držim do tvoje ocjene i nisam htio ništa obećati dok ti ne kažeš svoje. Ti si moja najstarija kćerka, a znam da i tvoje vrijeme dolazi“
Završio je ne skidajući svoj očinski topao pogled sa mene. Gledala sam u gomilicu nametene prašine ispred nas i nisam se usuđivala ništa reći. Osjećala sam da mi se obrazi rumene.
Asov otac je bio naočit mlad čovjek, ali nikada nisam pomišljala da bi došao i baš mene zaprosio. Bilo je u to vrijeme u čaršiji još djevojaka na udaju koje su bile sigurno i lijepše i bogatije. Pomisao mi se počela sviđati i ote mi se mali osmjeh kojeg je otac odmah primijetio. On se samo blago nasmiješi, zatim ustade i uđe u kuću.

Nedugo zatim imali smo svadbu.
Živjeli smo lijepo i skladno. Par godina poslije imali smo već sina i kćerkicu. Aliju I Umamu. Kuća je bila puna radosti. As je volio svoga novog brata i sestru, a njegov otac, moj muž, bio je presretan. Svakoga dana trpili smo neki novi dječiji nestašluk koji nas je nasmijavao do suza. Umama je voljela svoja dva brata i najviše je voljela da spava s njima zajedno u sobi, na što su oni uvijek glasno negodovali pred spavanje, jer su htjeli nešto svoje da ćavrljaju, a ona im je smetala sa svojim moljakanjima da joj pričaju stare bajke dok ne zaspi. Ipak jednog ljeta došao je i problem u našu kuću. Moj otac je nakon dugog boravka u planinama iznad našeg grada sišao jednog dana i ispričao majci nešto što je promijenilo sve u njihovim, a onda i u našim životima. Moj rodni grad u kojem sam odrasla je uvijek bio grad u koji su dolazili ljudi iz raznih krajeva. Trg je bio svojevrsno svetilište sa pravim kamenim hramom na kojem se jedanput u godini dana okupljalo nebrojeno puno hodočasnika, trgovaca i uglednih ljudi. Trg bi bivao okićen drangulijama, statuama, šarenim tepisima i raznoraznom robom. Obožavani su neki drevni bogovi i prinošene im žrtve. Sve bi bivalo nekako svečano i raskošno tih dana. Zadatak nas domaćina ovog grada je bio da sve te goste obezbjedimo s hranom i vodom dok traju dani hodočašća. Upravitelji grada su po završetku obreda zadovoljno slagali pune vreće poklona, novca i zlata koji su putnici vjernici ostavljali.
A onda je tog ljeta moj otac došao vidno uzbuđen i kazao mojoj majci da donosi veliku istinu, te da je sve ovo što se radi zapravo veliko svetogrđje i prevara. Govorio je dalje da ne postoje ta neka drevna božanstva, jer pravi Bog da je tu u hramu, nikada ne bi bio zadovoljan tim vašerom i paradom, kako je nazvao hodočašće u našem gradu. Oštro je kritikovao loš odnos bogatih prema siromašnima i robovima, posjednički odnos prema ženama, a najviše je kritikovao zastrašivanje naroda i krivovjerje. Dugo su prićali, a on joj je strpljivo objašnjavao i druge detalje te velike Istine koja će zauvijek promijeniti sve ono što smo do tada poznavali. Moja majka je bez imalo oklijevanja odmah prihvatila sve što joj je tog dana i večeri ispičao otac.
Ona je bila veoma pametna, a uz to jaka i stabilna žena. U svoje vrijeme bila je veliki i ugledan ekonomista u regiji, pa je podrškom svome suprugu imala utjecaj na mnoge komšije koji bi brzo davali podršku mome ocu. Kako se očevo kazivanje širilo po čaršiji, došlo je do odvajanja na one koji su to odobravali i one koji su negodovali. Bilo je i onih koji su se jako razljutili jer su se pobojali za prihode koje godišnje hodočašće više nebi donosilo ukoliko bi se ono prekinulo.

Moj muž o svemu ovome još nije znao ništa. Bio je s karavanom službeno na putu i kada se vratio, ja sam mu uz kahvu ispričala šta se desilo u gradu. Onda sam spomenula da sam zajedno s mojom majkom i amidžićem dala podršku ocu. Iznenada je ustao iza stola otišao do prozora, te jedno vrijeme je samo šutio, a onda se okrenuo i rekao:
„Zar nisi smatrala da je bilo prikladnije prvo se sa mnom posavjetovati oko toga”
“Ali… pa ti poznaješ mog oca , on je povjerljiv i narod ga ovdje veoma cijeni. Mnogi ugledni ljudi su odmah za njim pristali. Na kraju krajeva prva moja majka do koje i ti sam puno držiš.” Odgovorila sam skoro uplašena njegovom reakcijom.
Okrenuvši se ponovo prozoru reče da što se njega tiče, on ne bi htio da za njega kažu kako je izdao svoj narod i vjerovanje naših predaka samo da bi udovoljio svojoj supruzi, te da moga oca ne optužuje. A zatim me je uzeo za ruku i rekao: „Nadam se da me razumiješ“
„A ko će te razumjeti, ako neću ja, pa ja sam tvoja supruga“
Uzvratila sam poljubivši njegovu ruku.

Prošlo je od tog razgovora nekoliko godina. Situacija u gradu se zaoštravala. Svakog dana je neko od pristalica moga oca bio ponižavan ili kažnjavan. I njega samog su znali progoniti, ali on nije uzvraćao. I u tim teškim trenutcima ostao je dosljedan ideji mira koju je kazivao. Kada su progoni njegovih sljedbenika postali nesnošljivi odlučio je da im predloži da napuste grad i potraže utočiste u udaljenoj provinciji za koju se znalo da tamo žive miroljubiviji ljudi. Pitala sam ga da li bih ja mogla ostati sa svojom porodicom ovdje, na što je on rekao:
„Ostani uz svoga muža.“
Nedugo zatim preselio se i on, a ja sam ostala sa svojim mužem i djecom u rodnom gradu.
Možda bi tako sve ostalo da se moj muž zajedno sa mnogima našim sugrađanima i vojskom nije uputio za izbjeglicama kako bi ih i tamo na licu mjesta potukli i povratili ugled i status našeg grada kao svetilišta. Bojala sam se tog trenutka. Za mene je to bio pakao. Na jednoj strani muž kojeg volim, a na drugoj otac. Najbolji otac na svijetu. Znala sam da je došlo do krvave bitke i nisam imala trenutka mira. Užasnuta pri pomisli ko je izgubio, a ko pobijedio. Kako god da bi bilo ja gubim.
Vlastitog oca ili oca moje djece i muža.
Vijest o ishodu bitke se brzo proširila. Saznala sam da je moj otac pobijedio i osjetih olakšanje, ali odmah i nemir. Rekoše mi da mi je muz živ i da je u zarobljeništvu. Brzo sam počela tražiti po kući bilo šta vrijedno što bih poslala kao otkupninu za njegovo oslobađanje. Nisam našla ništa, te skinuh s vrata ogrlicu koju mi je poklonila majka i odmah je poslah po djeveru.
Djever mi je ispričao da je moj otac lično primao otkupninu i kada je ugledao ogrlicu od svoje supruge tj. moje majka, zaplakao je. Upitao je za koga je, pa kada su mu rekli da je za moga muža on se okrenuo i rekao:
“O ljudi, ja nemam nikakve zamjerke na ovog čovjeka kao zeta, pa hoćete li mi dozvoliti da ga oslobodim i hoćete li prihvatiti da joj vratim ogrlicu?” Oni odgovoriše:
“Hoćemo.”
Onda je otišao mome mužu, i rekao:
„Reci mojoj kčerci da dobro čuva ogrlicu svoje rahmetli majke.“ Šutio je neko vrijeme i dodao:

“Zete, ja svom narodu kazujem da se trebaju rastaviti od svojih supružnika, ako ovi i dalje ostaju u krivovjerju, pa tebe pitam, hoćeš li mi vratiti moju kćerku?”. Na što je moj muž odgovorio:
“Hoću”

Kada je živ I zdrav stigao do našeg grada, čekala sam ga na kapijama sa mnoštvom svijeta. Čim me je ugledao reče:
“Ja odlazim.”
Upitah: “Gdje?” On reče:
“Nisam ja taj koji će otići, nego ti ćeš otići svome ocu.”
“Zašto?”
“Kako bi se rastavila od mene, idi svome ocu.” Plačući sam ga molila:
“A zašto ne bi krenuo sa mnom?” On odgovori:
“Ne.”
Uzela sam sina i kćerku i otišla ocu.

Punih 6 godina najugledniji prijatelji moga ocu nudili su mi brak, ali ja sam uvijek gledala niz ulicu i nadala se da će moj muž doći razumu i krenuti za mnom.
Jednog dana je došla vojska moga oca i u grad dovela grupu zarobljenika. Bili su u patroli i zarobili ih. Prepoznala sam neke od njih. Bili su drugovi moga muža s nekom trgovačkom karavanom. Ali njega nije bilo među njima.
Tu noć sam nemirno spavala.
Neko se došunjao pod moj prozor i pokucao. Bio je to Asov otac. Moj muž.
Bio je sam i uspio se odvojiti od karavane, ali nije smio dalje. Tražio je da ga zaštitim.
Bližilo se vrijeme jutarnje molitve i ja sam ostavila muža u predvorju a sama otrčala do džamije. Otac je predvodio molitvu. I kada počeše, ja uzviknuh da sam sakrila jednog bjegunca, koji je u stvari moj muž i zet moga oca, pa ako sam mu ja ponudila zaštitu, neka je i oni ponude.
Srce mi je prijetilo da iskoći od uzbuđenja, ali nisam znala šta drugo da uradim.
Kada je molitva bila završena moj otac se okrenuo i rekao:
„Ljudi, ja o ovome ništa nisam znao. Čujem ovo prvi put kao i vi, pa vas pitam hoćemo li ga pustiti da ide u svoj grad? Ako odlučite da hoćete, meni bi bilo drago, a ako ne, prihvatit ću vašu odluku.”
Narod je cijeneći očevu ličnost pristao i pustili su moga muža. Otac mi je tada prišao i rekao:
„Svome mužu možeš ponuditi smještaj u drugoj prostoriji tvoje kuće sve dok ne krene, ali se ne približavajte jedno drugome, jer on ti kao muž više nije dozvoljen.“
Dok sam ga pratila do kapije grada, još sam ga jednom sva u očajničkoj nadi upitala da li se možda predomislio. Jer on svojom odlukom može uraditi da budemo ponovo skupa i sretna porodica. On je rekao samo kratko :
“NE“
Gledajući kako nestaje na horizontu pokušala sam doviknuti za njim da ću se svake noći moliti za nas. Ali suze su mi ugušile glas.

Stigavši u svoj grad kažu da je na trgu sazvao svoje prijatelje. Podijelio im ono što im je s puta nosio. Upitao je zatim je l' kome još šta duguje, pa kada su rekli da im ne duguje ništa, on je završio sa riječima:
„Ja evo očitujem da je samo Allah Bog i da drugog boga osim Njega nema i da je Muhamed Njegov poslanik“
Vratio se popodne ponovo istim putem nazad. Čim je stigao u Medinu zatražio da vidi moga oca. Doveli su ga, pa je sjeo pred njega i čvrsto bez tragova umora od duga puta rekao:
“Muhamede, Ja svjedočim da je samo Allah Bog i da drugog Boga osim Njega nema i da si ti Muhamede njegov poslanik. Hoćeš li mi vratiti moju suprugu?”
Otac se osmjehnu, uze ga za ruku, pa dovede do moje kuće te pokuca na vrata I reče:
“O Zejneba, tvoj muž mi je danas došao i traži da mu te vratim. Pristaješ li na to?”
Stisnula sam na grudima ogrlicu svoje rahmetli majke Hatidže. Ponovo sam se zarumenila i osmjehnula kao prije dvadeset godina kada sam prvi put čula da me prosi.

Kraj priče.

Godinu dana nakon tog događaja Zejneba je preselila. On je toliko za njom tugovao i plakao da su ljudi vidjeli kako mu Poslanik, s.a.v.s., briše suze i tješi ga, a on mu odgovara:
“Tako mi Allaha, Allahov poslaniče, ja ne mogu podnijeti život bez Zejnebe.”
Umro je godinu dana nakon smrti Zejnebe.
28.07.2018.

Šesti dan

Moram ispričati priču o Lilit.   Ženi koja je svojim kratkim životom ostavila svojevrstan  dubok trag na svim generacijama žena ovog globusa koje će doći iza nje.   Na sve i jednoj ženi bez izuzetka, sve do sudnjeg dana.  

 

Lično meni, ova fatalna žena je nekada značila apsolutno sve u životu.   Moja prva ljubav i prvi zanos, moja sreća, patnja i tuga.   Ali kako početi priču o njoj, a da ne krenem od samog početka.   A tu mi je najteže pronaći  prave riječi jer ih ja do tada nisam ni imao.  

 

Čuo sam da su poslije govorili da je to bio "šesti dan". Nikada nisam brojao dane.   Može biti , a može biti da je bio samo tren.   Ko to zna!?

Ništa, apsolutno ništa… Kao crno platno u tamnoj sobi u koje zurim otvorenih očiju koje ništa ne vide.   A ne znam ni za platno ni za sobu niti za samog sebe.   Kada bih znao pojam vremena, možda bih znao koliko dugo ovako čekam, ali ni to ne znam.   Polahko prodire malo stidljivog svjetla kroz ljepljive kapke, onda sve  više i  više do granice bola u očima.   Svjetlost jaka i neizdrživa.  

Počeše se razaznavati oblici i boje.  

 

 

 

Otkri se predamnom svijet šareni i veliki, pun boja, mirisa, zvukova, dodira.   Meni sve nepoznato i strano, a opet sve tako neopisivo lijepo.   
Ne znam gdje sam, niti ko sam… Ne poznajem ništa u ovo što gledam.   
Odjednom vidim ispred sebe mnoštvo nekih bića, koje predamnom kao da ničice padaju. Svi su isti; lijepi, prozračni, u redovima mirni i spokojni.   Poklanjaju se.   Kao da to rade baš meni.   Tamo negdje na kraju jedan od njih ili sličan njima, uzrujan je!   Lijetaše čas lijevo, čas desno iza njihovih leđa, a onda ugrabi priliku i progura se skroz naprijed.   Unese mi se u lice i znatiželjno mi se zagleda u oči.   Spazih da su mu oči zakrvavljene i osjetih tračak oholosti.   Mada ni taj osjećaj nisam do sada poznavao, bio mi je zastrašujući.   
Prosikta nešto nerazumno i odjuri opet nazad.   Svi onda odjednom nekuda nestadoše i ja ostadoh sam.  

 

Tek tada ja uspjedoh da se pokrenem s mjesta.   Pogledah na dole i spazih svoje ruke, noge… Sve što bih obuhvatio pogledom odzvanjalo mi je u svijesti svojim imenom.   Ruke, noge, kamenčići, trava, nebo, sunce, oblaci, vjetrić, drvo… Shvatio sam da upravo pogledom učim imena svih tih stvari oko sebe.  Što god bih pogledao, odmah bi znao šta je to i čemu služi. 
Kao da me je tako „Neko“ čudnovato podučavao.   Rijeka, vrba, ptica, mrav, glad, sreća, osmjeh, ubod, bol, neukusno, umor, san, potreba, štap, kiša, …

Sve sam učio u onom trenutku kada sam to ugledao ili kad se to dešavalo.   Iz trena u tren, iz sata u sat.   Dani i mjeseci su prolazili i ja sam već toliko toga znao, da sam mislio kako sam već sve naučio, ali uvijek se dešavalo nešto novo.   Bivalo je ponekada toliko toga novoga, da bih jednostavno zaspao bez ikakve moje želje za snom.   Promatrao sam na obližnjem stablu goluba i golubicu u ljubavnom gugutanju. I uhvatio sam sebe kako često navraćam do tog drveta da ih promatram.   Godio mi je taj prizor i činio me radosnim, taj osjećaj. Osjećaj njihove sreće.  

 

Ali osjećao sam i svoju samoću.   

 

Poželio sam i ja da volim i budem voljen.   U tim momentima za njih nije postojalo ništa, osim njih dvoje u beskrajnoj sreći dok jedno drugom izlijevaju ljubav gugućući i klimajući glavicama.  Ponekad bih zaplakao obliven emocijom.

 

… I onda, jednog kišnog jutra, dok sam hodao pokraj rijeke i promatrao igru kišnih kapi po površini vode, ugledah na suprotnoj obali,  Lilit!

 

Izgleda da je ona mene već ranije primijetila jer nije se uplašila kao što sam ja, kad sam je ugledao.   Krupnih očiju netremice je gledala u mene i oprezno pratila svaki moj pokret.   Znao sam odmah da je to Lilit i da je ista kao i ja.   Imala je onu mehku kožu, ruke i noge kao ja.   Nismo se mrdali neko vrijeme, a onda sam ja podigao ruku prema svome licu i usporenim pokretom pokazao prema njoj.   Doviknuo sam:  „Lilit!“
Ona povinu glavu među ramena i hitro odskoči iza stabla vrbe.   
Pobojao sam se da će kao neka gazela pobjeći i nikad se više ne vratiti, pa brzo stavih ruke na grudi u znak dobre namjere.  Ponovo, ovaj put malo tiše i opreznije doviknuh njezino ime.  Kao da je ovaj gest ulio malo povjerenja, ona  proviri iza drveta i ponovil drhtavim glasom:  „Lilit!“.  


Doimala mi se kao da se dijelom i ona plašila da ne napravi neki pogrešan korak ili da ona uplaši mene.   Nedugo zatim izašla je iz skrovišta i sišla do rijeke.   Podigao sam obadvije ruke ka njoj i zovnuo je još nekoliko puta imenom, a ona je svaki put uzvratila na isti način, podižući svoje ruke naspram mene.   Koraknuh kroz plićak sa svoje strane rijeka ka njoj, a ona ponavi: „Lilit, Lilit“. Kao da mi je tako odobravala da dalje koračam kroz rijeku.  Kada sam konačno stigao do njezine obale, nisam se usuđivao odmah da joj priđem previše blizu, sve dok nije rukom dotaknula svoje lice kao ja maloprije i reče opet „Lilit“.   Shvatio sam da smijem prići.  Kao da mi je rekla: „Vjerujem ti“.   Polahko smo napravili par koraka jedno prema drugom i kada smo bili dovoljno blizu stali smo jedno spram drugog.   Prvi put sam osjetio ushićenje, koje je bilo jače od svih osjećaja koje sam do tada naučio.   Sasvim blago i drhtavom rukom sam dotakao njezin obraz, a  ona učini isto  i dotakn moj.   Prvi put je njezino oprezno i ispitivačko lice uljepšao mali osmjeh.   Gledajući me u oči, kao da mi toliko toga želi reći, rekla je, samo tiho:  „Lilit“.

 

Prošlo je od tog susreta na obali rijeke mnogo vremena.   Lilit sam ja učio svemu onome što sam znao i sto sam novo saznavao.   Živjeli smo svaki dan iznova kao da je prvi.   Bila je to romansa,  doslovno jedinstvena na cijeloj planeti.   Ja nisam mogao zamisliti niti trenutka bez Lilit blizine.   Čak i kada je ona spavala ja sam gledao u njezino lice i jedva čekao da se probudi i nasmiješi mi se.  A ona, Lilit,  bila je ista kao i ja.   U svemu je bila rame zu rame sa mnom.   Ali pred nama su bile i obaveze. 

Što smo više saznavali i znali o životu, sve je više bilo i odgovornosti.   Neke stvari smo morali da radimo iako nam se nisu radile, druge smo morali izbjegavati iako smo baš za njima čeznuli.   Morali smo se brinuti o hrani, skloništu. Čuvati od divljih zvijeri i vremenskih prilika. Sjećam se prvog mraza kada nas je u noći probudila hladnoća. Danima poslije Lilit je bila bolesna. Ili kada sam se zatrovao jedući neke gljive, a Lilit je bespomoćno pritiskala moj stomak kako bi mi bolovi prestali.  Život je postao ozbiljniji.   Nešto je bilo očito samo moja dužnost, a nešto samo Lilit.   Međutim Lilit je bila mišljenja da kao što nema razlike među nama, tako ne treba ni da bude razlike u obavezama prema našoj maloj zajednici.   Svako je mogao da radi ono što mu se radilo i da ne odgovara nikakvim normama koje su se vremenom uspostavljale.   

Jednom sam joj rekao da sam imao viziju kako se od mene i moje žene stvaraju nova bića poput nas, te da ja u toj viziji imam ulogu oca, a ona majke.   Potom sam joj detaljno objasnio razliku u tim ulogama na što je ona rekla da takvo što za nju nepojmljivo.   Za nju bi to bilo oduzimanje slobode.   Znajući da su vizije poput ove za mene značile najavu upravo takvih dešavanja, ja sam tražio od nje da se pomalo priprema za novu ulogu majke i supruge.   I da ja moram isto to uraditi kao budući otac .   Jer ako se naša mala zajednica, proširi na puno više članova, mi bi morali da se za njih brinemo i da im damo najbolje lekcije za život.   Lilit je u navali bijesa odbila ikakvu odgovornost i bilo kakvu ulogu koja bi je ograničavala.   Ovo s ulogama oca i majke je bio samo dio onoga nemira od kojeg je i sve ostalo s Lilit krenulo nizbrdo. 

Lilit nije htjela obaveze niti odgovornosti, ona je samo željela život, zabavu i ludorije.   A čovječanstvo je čekalo da krene svoju odiseju na ovom planetu.   Tako jedne večeri nakon što smo se dugo svađali, Lilit je s podsmjehom na licu izašla iz našeg skrovišta u brdu, otišla u mrklu noć i nikada se nije vratila.  Pamtim zadnje što je rekla; „Netrabaš mi“.   Dugo sam patio za njom.   Danima sam hodao šumama i planinama.   Uvijek se vraćao do rijeke na ono naše mjesto u nadi da će ona biti tamo na drugoj obali.   Uzalud ! 


Mislio sam da ću ostati zauvijek sam, jer Lilit se nije vratila niti godinama poslije.

 

Ipak od silne moje čežnje za ljubavi i srećom, sreo sam jednog sunčanog jutra, na grebenu iznad mora, drugu ženu.   Bila je beskrajno lijepa i mila.   Vremenom sam shvatio da je i ona imala sve što je imala Lilit: pjesmu, ples, strast i lepršavost, ali je imala još i skromnost i pažljivost.  

 

Lilit je imala slobodu, a tražila je nezavisnost.   A ova žena je imala istu slobodu, a tražila je u meni zaštitu i utočite.   Ona nije samo tražila, ona je i nudila: Čestitost i majčinstvo.  
Kao da je neko stvorio ovu ženu za mene i to bolje nego kako bih ja sam umio da poželim.   Onako iz moje naravi i prirode.   Ona nije bila samo žena, bila je više od toga.  

 Moje ogledalo. 


Dobili smo djecu, a oni svoju djecu.   Ovi opet svoju djecu i tako da je čovječanstvo danas posvuda na ovoj planeti.   Sve su to moja i Havina djeca.  

 

Danas dok čekam da svi svoje živote prožive i ponovo ustanemo iz prašine, razmišljam o Lilit.  

 

Sada znam da nje u stvari nikada nije ni bilo.   Bilo je to samo moje maštanje o ženi kakvu sam mislio da bih želio imati dok sam gledao goluba i golubicu.   Slikao sam na platnu u svojoj glavi iluzije i onda sanjao o njima.  

Ali Onaj koji me nekada davno prvi put oživio i na čudnovat način podučavao imenima svih stvari, pustio je da mi Lilit pokaže šta bi bilo da se sve moje želje i maštanja  ostvare.

On ipak zna šta je za nas najbolje i dadne nam bolje nego što sami umijemo poželjeti.  

 Vidimo se ….  

s ljubavlju, vaš Adem


Pitam se: a da nije sve ovo upravo ovako i bilo ;-)

10.11.2016.

S.Sabri. v.s. D.Trump


E neka je Trump pobijedio.
Još jedna žena na vrhu svijeta, pa šta se hoće zaBoga.

Evo i u najbližem svijetu oko nas je došlo vrijeme kada se mijenjaju uloge. Mijenjanju se ćoškovi s kojih ulazimo u ring. U ring borbe kroz život, pa ako hoćete i vezu (brak).

I jedna i druga strana su pogođene tom pojavom. Kako? Pa ovako: ne samo da se žene bore za svoja prava, već i muškarci se počinju boriti da im što više daju prava. (koja im u biti svkako pripadaju)
Sada molim vas da me se ne razumije pogrešno. Muškarac i žena su ravnopravni i oko toga ne treba diskutovati, ali oboje imaju svoje različite uloge, koje nikako ne bi trebali da mijenjanju.
Sada govorim samo o pravima, mogučnostima, a ne govorim o obavezama. To nije tema.
Žena može i smije dostići najviše stepene nauke, spiritualizma i to bi trebala da zna. Treba joj se to olakšati i odati počast za svaki uspjeh.  Treba joj dati pravo da bude žena uz sva njezina prava koja se nemogu lahko ni nabrojati. Ali nikada  nebi trebala uzimati ulogu muškarca. Niti muškarac treba uzimati ulogu žene. Međutim nekakav je trend i nas evo pogodio da nam se prikriveno servira ta neka nepotrebna borba za ravnopravnost. I šta je posljedica toga? Nestabilnost brakova i veza.
Žena dobiva dojam da ona treba sve da može raditi. Čak i ono što nije njezina uloga. Ako slučajno neko stavi pod znak pitana neku funkciju u zajednici, treba se onda svim silama boriti da se i to stavi u opus rada žena. Ta borba ide do kraja, neka košta šta košta.
U Njemačkoj je šef države žena (Vladar). Ministar za odbranu žena (Vojskovođa).
Ne ide to. Njemačka ima ogromne probleme jer su i Vladar i Voskovođa: žena, majka, sestra koja je puna topline i osjećaja. Koja djeluje emocijama onda kada bi trebalo imati hladnu glavu i pravedno odlučiti. I papa Franjo je rekao da je pogrešno govoriti bračni partneri. Partner je partner. A u braku jedno drugom je supružnik.
Nedavno jedna žena daija, S.Sabri, održala ženama ders o tome, kako one više ne trebaju da trpe ništa u braku. Tobože dosta je više tog muškog šovinizma. Ta vremena su prošla. Moderna žena muslimanka je danas oslobođena tog vjekovnog trpljenja muške nadmoći i sile.
SSabri ima škole, zna ona probrati iz riznica naše vjere i tradicije. Ali zaboravljamo, nekoga ko drži dersove život nikada ne miluje.
SSabri je razvedena.
Nažalost iz više brakova !!!
Doduše kaže da svojim govorom ne poziva na razvode brakova. I po njezinom pisanju na FB sluti se dobar nijjet,  ali Halo!  Gazalija mubarć je muderisima rekao da ne derse, ako nisu sahibije (vlasnici) toga stanja o kojem pričaju.
Naumpade mi 1982 na sarajevskom vašeru u Skenderiji prodaje lik losion tj. čudo moderne medicine, koji sprječava opadanje kose i ćelavost. Frajer se popeo na sto i toliko je glasan da ga se ne moze zaobići, a sto je najčudnije ćelav je ko Šaban Šaulic.
Valjda bi trebao neko čupav da reklamira taj losion. Neko ko ga je sam testirao i sada izgleda u najmanju ruku ko Sandokan ili ko Vajta iz mlađih dana.
Isto tako
SSabri govori modernoj ženi kako da uspješno (!) ostvaruje  svoja prava u braku, a sama hoda po ruševinama svojih. Meni je žao što joj se desilo šta se desilo i nikome to ne želim. Ali isto tako ne želim da me se ohrabruje na odustajanje bez borbe.
Sara na prvi pogled ohrabruje na borbu za prava žena u braku, a u biti ona poziva na PREDAJU.
Zaslijepljena aplauzima kratkovidnih, ona izgleda nije ni svjesna da poziva na predaju jedne od najvažnih bitki danas.
Za brak se treba boriti. Ne predavati bitku na prvoj poteškoći. Svaki dan treba smišljati šta i kako raditi da ga održiš u životu. Jer pukne li on, puca i sve ostalo. Prije ili kasnije.

Pitam se „Šta se hoće zaBoga“

29.05.2015.

2000 za Smrt

„Selam alejkum Salime.“
„Alejkumu selam Vehide.„

„Umro mi babo nocas.„
„Aaaa, pa kako bolan nebio?. . . Basum sagolsun.„
„Dostum sagolsun. Eto… Sta ces.„
„Nebrini se, jesil zvao pokop, kad je dzenaza?„
„Ma zvao sam, sta ja znam, traze pare. Velke pare.
Kaze 900 KM-ova i to nije sve, kazu moram se javiti i Medzlisu. Oni isto traze 900 KM-ova za hodze, gasuljenje i to.„
„Cekaj,  1800 Km-ova znaci. Jarane otkud ti te pare. Mogu ti ja dati, ali nemam vise od 400 KM-ova. Pa jesil im reko da nemas para.„
„Jesam„
„I?„
„Nista, vele nemozemo ga voziti dok ne platim taj dug.„
„Cuj nece ga voziti. Halo ba. Covjeku se mora klanjati dzenaza. Jel to znaci, ko te sisa gavrane kad si rijetka ptica.„
„Eto tako vele.„
„Sacu ih ja nazvati.„

… Poslije sahat vremena:

„Vehide, slusaj rjesio sam. Platices samo mjesto na Vlakovu, a mi cemo ga ogasulit u Bakijama i mi cemo mu klanjati dzenazu. Piketov mali je hodza. on ce klanjati. Netrebas mu nista platiti„
„Znaci moze i tako?„
„Normalno. Lopovi bi da im paltis i njihove Jedilere i Medzlis. Koriste tudju muku da im platis dva put po 900 Maraka.
Hajd eto mene gore, vozimo ti babu da ga gasulimo. Mozemo mi to ko u Pejgamberovo doba kad se nisu placali ni Medlis, ni nekakve trice tamo.„
Cuj 1800 maraka za smrt.
Velahavle, zivot je skup, a smrt jos skuplja.„
" Fala ti Salime, sta bi da mi te nije"

11.01.2015.

IS u Bosni

Naložih vatru da malo ugrijem kuću. Najvio mi se jaran na kahvu. Treba mu paracetamola pa će svratiti da uzme, reče mi jutros na mobitel. Kaže ima mi još nešto isprićati.  Helem pope se on u moju mahalu po ovom snijegu, ali kako se pokaza ne bi on radi tableta sebe tolko zahmetio, nego radi onoga što će mi ispričati.  Dok sam ja peko kahvu, on otvori na svom mobilnom jedan video i prinese mi da vidim. Gledam nekakvi uhvatili jednog našeg finog starog dedu i navalili na njega ko sumanuti. Hvataju ga za okovratnik, košulju, vrat. Kamerman fokusira uplašeno dedino lice. Vidim nekakve ruke koje stalno nasrću na dedin vrat. Ovi oko njega nepopuštaju, deru se
"Allahuekber, umrijeće ko nevjernik. Ćafir...." 
Kahva pokipi, ja se prenuh i odgurnuh rukom mobilni moga jarana.
"Ne mogu gledati. Sad će ga klati pred kamerama..."
užasnuto i bespomoćno zacviljeh.

Jaran me smiruje, veli: "Ma nije se to desilo, nego skidaju mu hamajliju na silu"
"Pa ubišel ga?"
"Jok bolan nebio nego to je neka organizacija: dijaspora.. bla bla, Vehabije ba"
Pogledah ko je postirao i vidim dijaspora ...com Oni su vezani sa Austrijom, to ti dovoljno govori, katastrofa! Vehabije okorjeli. Moraš ih razlikovati."  odgovori mi jaran sav crven u licu.
"Pa dobro jel to znaći...?
"Jest !" veli on, "IS ti je i u Bosni. dođu li do moći sve će nas vako ko ovog dedu, još će nas i poubijati"
"Neće vAllahi Bosna je ovo, ima ovdje ruhanijeta, sebebom kojeg je veliki rahmet nad ovom zemljom, neda Allah da se Vehabijska fitna ovdje širi zapamti ovo"  velim ja njemu.
"Znam fala ALLAHU, bio sam jutros ha sabah kod Čanče i pokazao mu video te ga pito šta da radimo, da tražimo ove ublehaše i pošutamo ih na intenzivnu njegu? On pregleda video do kraja i kaže mi da ne treba, Allah će to riješiti, jer su spalili nekakvu hamajliju, a ako je hamajlija od dobrog insana data, onda će onaj ko je spalio morati da je traži po rijeci gdje je bacio kako bi sebi il nekom svom našao lijeka. To je pravilo tako. Vjerovo neko ili ne, to je zakon."
Prenese mi doslovno Čančine rijeći.

Popismo kahvu i on ode. Zaboravi paracetamole. Al haman nije to ni bio razlog što je došao.
Haman je htio da me smiri, da ne mislim više kako ja moram svakog bradonju šakama dovoditi tobe, nego da pustim Allahu neke stvari.

Meni ostade pitanje: da li da čekam i koliko, hoće li vlast reagovati i kada, jer sam se osvjedočio da budali i silniku nekad samo sila govori jezik koji razumiju.


Video o tom gnusnom  događaju:
https://www.youtube.com/watch?v=KqwIXpEPPes

10.08.2014.

Neandertalci u Sanskom Mostu

Pitam se evo već tri dana, jesam li ja to nešto ružno sanjao neki dan ili sam stvarno svojim ušima čuo ovo što sam čuo?
Dok sjeđah u svojoj bašti uz filđan kahve i agdali ružicu, misleći da mi taj dan nemože puno toga pokvariti doživjeh upravo suprotno. Jedna žena, inače rodom iz Sanskog Mosta naiđe putem i ispriča mi kako je prošle sedmice bila kod svojih u posjeti, pa je neki rođaci pozvali na sunećenje djeteta, te da nakon toga u krugu familije malo proslave uz ručak i slatko. Ona svakako prihvati,  te kupi poklon i ode na mubareć. Ali kad tamo dođe i raspita se koje se dijete suneti da ga daruje, rekoše joj da je to kčerkica tog i tog.

Kčerkica?!?!? Žensko dijete ???!!!!

Skočih na noge. Ne znadoh bil povratio il bi glavom u šljivino stablo opalio od nekakvog bola u cijelome meni. Ništa, samo nemočno zaurlah i opsovah i šefa i stanicu svim vehabijama na svijetu spucavši nogom od sto.
Prepadoh jadnu ženu, što se pokaza kao loše, jer na moje insistiranje da mi kaže kako se zove babo i mama nedužne djevojčice, ona uplašeno odmahnu glavom i pobježe niz put.

Najradije bih sad prestao da pišem ovaj tekst. Ali u nadi da će mi se neko iz Sanskog Mosta, a ko zna za ovaj slučaj, javiti na PM i kazati mi gdje živi lik koji svoje zdravo žensko dijete na pravdi Boga i bez njezinog odobrenja - sakati.
Volio bih ga "upoznati"

Dokle u nazad treba da se vračaju ti divljaci? Malo je srednji vijek. Možda u vrijeme neandertalaca. Po Outfit-u i retro modi tamam bi pasovalo.

Pregledam internet na tu temu, i zblahnuh se da vehabije ovaj barbarski čin odobravaju !
Nešto tamo svojim zamršenim jezicima, vadeći hadise iz konteksta sire Božijeg poslanika argumentiraju. Ebu dorat, Ebu šaraf je rekao. Ma boli mene šta je ebu, abu rekao, ne prljaj mi vjeru ni poslanika tim paganskim običajima.  Islam i muslimani su čisti od tog barbarizma. U 13-14 vijeku su u Evropi prvorođena djeca bila žrtvovana po nekakvim keltskim običajima. Zar treba da se vraćamo u taj mrak?
Nije vas dotakla svjetlost Muhameda. (Nuri Muhamedija). Vi učite Kur'an, ali vam on ne silazi u srca več dopire samo do grla.  Poslanik Muhamed a.s. je nagovijestio vaš dolazak , kao nešto veoma pogubno za Muslimane. I tada je pokazao u pravcu Nedžda. ( danas je to Saudija) 
Vi ste .... ma da ne blatim svoju dušu pogrdnim riječima, reći ću samo: SRAMOTA za muslimane.

Nego nako, pitam se samo, da li neko zna za ovaj slučaj iz Sanskog Mosta?

31.07.2014.

JALIJASU probudi se barem ti

Jedan "siromah" sjedi na ulici ispred Begove dzamije, brada mu do pola prsa i kao toboze prodaje tespihe. Jao, suze mi niz ledja teku od suosjecanja prema njemu. (jer znam da je za njega tespih samo budalastina) To je vuk u ovcijoj kozi.
Drugi poboznjak ide u Fatihovu (carevu dzamiju) na nocni namaz. Jao, jeza me hvata od njegove skrusenosti. (Jer znam da je careva dzamija trn u oku i cilj) I to je vuk u ovcijoj kozi. Treci mi cestita bajram sa "bajrambarecola" Jao, srce mi se cijepa od njegovog osjecaja za edeb. (Jer znam da sve sto mi uz bajram stoljecima radimo za njih je novotarija i budalastina cista, pa i ovakav nacin cestitanja) I to je vuk u ovcijoj kozi. Cetrvrti, ni ime mu serbez nemozes izgovoriti, na televiziji prica o toleranciji. Jao, jezim se od ljubavi koja iz njegovih rijeci tece. (Jer znam da je prije par mjeseci gibetijo brata muslimana toliko da su mu pjene na hutbi  iz usta izbijale) I to je vuk u ovcijoj kozi.

Jarane! Copor ih je!
I copor je sve veci.

Sutra ce skinuti ovcije koze, podignuti crne zastave, isukati nozeve i poceti vam rezati glave redom.  Uz te javne egzekucije drzeci visoko podignut kaziprst, dernjat ce se: Allah je najveci. Sjesce u bagere i poravnati nam mezarja, srusiti blagajsku tekiju i reci komsijama hrvatima i srbima da se u roku 24 sahata ispare il ce im se glave nabiti na ograde oko Skenderije. Onda ce dio njih uzeti vase kcerke kao svoje robinje, spakovati torbu u ruke, obuci ovcije krzno i otici preko Save da pred dzamijom prodaju tespihe desetak godina.

Pa imal ovaj grad svoju JALIJU koja je uvijek rjesavala pitanja uljeza sakama i nogama, dijeleci sljive svima koji remete stari dobri mir. Pitam se samo.
Jalija je prva pruzila odbranu naroda u proslom ratu.
Jalija je uspjela batinama otjerati Kineze sa svojom otrovnom plastikom iz naseg grada.
Ona koja moze i sada da nas spasi kada uglacane ahmedije nece istini u oci da pogledaju. Istini da sami spavaju ko jagnjad svojim hodzinskim snom pred najvecom opasnosti koja je usla u BOSNU.
Jos im tepaju "nasa braca"
Fuj!!!

25.04.2014.

Vjerujete li da niste izmanipulisani

Mislite li da ste se odbranili od medijske manipulacije ?
Pitam samo.

Pa dobro, pokusajte ovu kratku vjebu:


29.07.2013.

Mit, Sanjar, Izdajica (Klikni na prevod za bosanski subtittle)



(Klikni na prevod za bosanski subtittle)

15.07.2013.

Why we can`t ?

Why we can`t ?
"Yes we can…" bile su rijeci Baraka Obame, kojima je osvojio milione glasova i time mjesto predsjednika USA. Patriotizam, samopouzdanje i optimizam su pogonska snaga koja jedan narod vodi putem napredka. "Zbog vasih grijeha vi bivate kaznjavani…" Stanje jednog naroda se nece promijeniti dok se narod sam ne promjeni…" Slusamo vec vijekovima. Ibretimo se i tuzno uzdisemo nad nevoljama koje se desavaju muslimanima sirom svijeta. Bio to Tsunami, zemljotres, ratovi, revolucije … uvijek trazimo krivca u samim nama i u nasim grijesima. Uvijek su nasi grijesi krivi za te nedace. Nedavno sam cak cuo i da se za cinjenje tajnih grijeha uvijek nesto olupa o glavu muslimana. Pa dobro majka mu stara, kada ce se jednom olupati o glavu Rimljanima, Francima, Englezima, Amerikancima…? Evo Rimljani, oni vec vise od dvije hiljade godina cine zulum po svijetu i sta?… NISTA. Englezi najveca kolnijalna sila na svijetu, epohama nanosila zlo svim rasama i bojama ljudi. I sta?  NISTA. U cemu je fazon?
Prosjecan Englez zivi daleko siromasnije od jednog prosjecnog Svedjanina na primjer. Manji su im stanovi, manje plate, voze losija auta. Ali su oni patriote i vole svoje ostrvo iznad svega. NEbi ga mijenjali ni za sto. Optimiste su iako im je vise od pola godine oblacno vrijeme. Nasmijani su, vjeruju da ih njihova zemlja nikada nece ostaviti na nemilost drugome.
Amerikanci isto tako. Vjeruju u svoj American dream i svoju zemlju. Pumpaju je svojim optimizmom i spremni su za nju dati sve. Kennedi je jednom rekao da se ne pitaju sta je ova zemlja za njih uradila, nego sta su oni uradili za svoju zemlju. U Americkom gradjanskom ratu su se i trupe konfederacije i trupe unije borile sa tolikom pozrtvovanoscu i domoljubljem da su cak jedni drugima uzvikivali podrsku i pohvalu na hrabrosti. Iako su bili u protivnickim taborima.  Odatle njihova spremnost za "Yes we can"

Ali odkud nama ovo:
"Ma nemozemo mi to",
"Mi smo najgori",
"Ovo je katastrofa",
"Vlada je za sve kriva",
"Niko ovdje ne valja",
"Ovo sve treba pobiti",
"Odavde treba bjezati"…?

Nije vlada za sve kriva. I narod i vlada su zrtve neke manipulacije. Vjesto se nesto uvuklo u narod i pusta buhe. Siri nezadovoljstvo od najmanjih avlija, drustava, firmi, klubova, skola. I sto je najgore, ... porodica.
Kad pogledas naposlijetku kroz ucinak tih buha manipulacije, vidis neku spodobu koja se smjesi i kaze: "You can`t"

U primjeru Snowdena vidim jednog mladog heroja, koji je svoj zivot zrtvovao za slobodarske ideje. Njemu je sasvim jasno, kao sto je i Assange-u da njihovi zivoti vise nemaju  izgleda. Ali oni su se zrtvovali za neke nove generacije. Oni svojim herojstvima usporavaju ostvarenje Orwellove 1984.

Unistena nam je vjera da covjek pojedinac moze biti OK i da njegovo OK promijeni svijet na bolje. AKo uspijemo podici svijest na veci nivo i biti spremni dati drugome vise nego sebi, ucinit cemo iskorak. Ako stotine i hiljade u Bosni ucine ovaj iskorak i kazu ono isto: "Mi to mozemo"  onda mi to stvarno i mozemo. Formula je ista. Samo nama se ta formula nedaje. Kao da je samo necija tudja. Nama se potura ona "Ne vi to nemozete"

Zasto nebi izasao na ulicu u ponio stvari koje mi ne trebaju i rekao: "Evo ovo poklanjam onome kome one trebaju"
 "Zelim danas ocistiti ovaj park dzabe"
 "Ja vas i vase djete danas svojim taksijem vozim dzabe do skole"
 "Ja nudim dopunsku nastavu iz Matematike dzabe"
 "Zelim da vam popravim vodovodnu cijev dzabe"
 "Ne ja se nebojim da objavim clanak o tome da ste vi kao moj direktor koristili drustveno auto da bi ste sebi prevezli cemenat za vikendicu i da ste moj daljnji rad u firmi uslovljavali time da moram taj cemenat mjesati cijeli vikend"
Da javno pitam: "Je li u ispravno da vi kao politicar namjestate svojoj supruzi mjesto direktorice u Klinickom centru? Mozda je pravno OK,  ali je li moralno OK?" etc…

Eto to su samo naki mali iskoraci i kada bi nas na stotine i hiljade ovako iskoracavali, ja se vise nebih pitao ima li smisla ono " Sudbina jednog naroda se nece izmijeniti dok se narod sam ne izmjeni" Ima smisla i te kako.

Ali ja se i dalje pitam, kako to da Rimljani i Englezi za svoja vjekovna nedjela i dalje ne dobivaju kaznu…
Samo se pitam.


Stariji postovi

anonimou
<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
install tracking code
Hits Tracking

Powered by Blogger.ba